Potpisan je najveći svjetski sporazum o slobodnoj trgovini. Sporazum obuhvata 12 zemalja Azijsko-pacifičkog regiona koje zajedno proizvode čak 40 odsto svjetskog bruto proizvoda, ali su iz njega izostavljene Kina i Rusija.
U američkom gradu Atlanti, nakon višegodišnjih bilateralnih i multilateranih pregovora, potpisan je najveći svjetski sporazum o slobodnoj trgovini.
Sporazum su potpisali predstavnici 12 zemalja lociranih u ili na obodu Tihog okeana, među kojima su SAD, Kanada, Meksiko, Japan, Australija i Novi Zeland.
Tih 12 država generišu 40 posto ukupnog svjetskog bruto proizvoda, a incijativu za potisivanje tog ugovora o liberalizaciji trgovine dala je američka vlada.
U budućnosti se očekuje i pristupanje drugih država regiona kao što su Južna Koreja, Filipini i Indonezija.
Iako su geografski dio Azijsko-pacifičkog regiona, velike ekonomije Kina i Rusija od početka nisu bile uključene u ovaj projekat za liberalizaciju trgovine pod američkim vođstvom.
Ekonomska i politička korist za zemlje potpisnice
Od Trans-pacifičkog partnerstva očekuje se da potpisnicama omogući godišnji ekonomski rast od bar jedan odsto, te generiše ukupnu dobit u iznosu od 380 milijardi dolara godišnje.
Ovo partnerstvo bi moglo da ubrza liberalizaciju trgovine u drugim dijelovima svijeta inspirišući potpisivanje sličnih sporazuma koji bi uključivali Kinu, Indiju i Evropsku Uniju.
U zemljama poput Japana i SAD, sporazum se doživljava ne kao ekonomski sporazum, već i kao dogovor koji doprinosi jačanju bezbjednosti, budući da će državama potpisinicama omogućiti jaču ekonomsko-političku integraciju i tako poslužiti kao protivteža rastu kineske moći u regionu.
Kritike Trans-pacifičkog sporazuma
Neki ekonomisti, uključujući tu i američke, smatraju da je TPP, iako po imenu sporazum o “slobodnoj trgovini”, zapravo dogovor o “admistriranoj trgovini”, jer mnoge carine i kvote, mada znatno umanjene, ipak ostaju, a o njima su odlučivale birokrate država potpisnica.
Mnogi analitičari ističu da su pregovori u znatnoj mjeri vođeni u tajnosti i da je u ovom trenutku teško iznijeti sud o njegovim efektima, jer konkretan sadržaj u znatnoj mjeri još uvijek nije poznat.
U SAD i Kanadi postoji zabrinutost da će novi sporazum, zbog toga što predviđa mnogo niže carine na uvoz, dovesti do masovne seobe njihovih fabričkih postrojenja u zemlje poput Malezije i Vijetnama, gdje je jeftina radna snaga.
To će dovesti do produbljenja problema nezaposlenosti u SAD i Kanadi i stvoriti situaciju gde će sjevernoamerički potrošači kupovati za istu ili malo manju cijenu proizvode sjevernoameričkih kompanija uvezene iz jugoistočne Azije ili južne Amerike.
Pri tome će najveću korist izvući velike sjevrnoameričke kompanije, koje su i lobirale za liberalizaciju trgovine, jer će radna snaga u pomenutim regionima u razvoju biti nisko plaćena i morati da se zadovolji prosto činjenicom da je dobila priliku za zaposlenje, dok sjevernoamerički potrošači neće u bitnoj mjeri osjetiti pad pritiska na svoje novčanike, jer će kompanije prigrabiti novac nastao smanjenjem troškova proizvodnje kao svoj profit.
Američka automobilska industrija snažno se protivi odredbama sporazuma koje se odnosi na smanjivanje carina na uvoz japanskih vozila i dijelova, pošto one uključuju i mašine i komponente koje su japanske firme proizvele u zemljama koje nisu potpisnice sporazuma kao što je Tajland, gdje svi najveći japanski proizvođači automobila imaju svoje fabrike.
Sa druge strane u Japanu vlada zabrinutost da će zemlje poput SAD, Kanade i Australije, koje posjeduju ogromnu teritoriju i puno obradive zemlje ugušiti domaću poljoprivredu masovnim izvozom jeftinih žitarica, voća, mliječnih proizvoda i mesa.
Takođe, postoji i strah da bi američke farmaceutske kompanije mogle da kroz mehanizam sporazuma koji se odnosi na intelektualnu svojinu na duži rok onemoguće proizvodnju jeftinih, generičkih lijekova u Azijsko-pacifičkom regionu.
Naime, one su privoljele administraciju predsjednika Obame da traži da se u tekst sporazuma unese uspostavljanje dužih rokova za zaštitu patenata, što praktično znači duži monopol američkih farmaceutskih giganata na lijekove potrebne za obuzdavanje i liječenje najtežih bolesti.
TPP sada ide na ratifikaciju u parlamente zemalja potpisnica, pa se smatra da će za njegovo stupanje na snagu biti potrebno bar još godinu dana.
Oči privrednika i medija naročito će biti uperene na američki Kongres, jer SAD ulaze u izbornu godinu.
Izvor: Biznis.ba, RTS
