Bio sam jako razočaran kada sam saznao za planirano zaustavljanje proizvodnje u Kombinatu aluminijuma (KAP), ali, nažalost, usled odsustva izbalansirane strategije razvoja domaće industrije i energetike to se prije ili kasnije moralo desiti, ocijenio je za “Dan” bivši izvršni direktor KAP-a Jurij Mojsejev (Yury Moiseev). On je bio poslednji izvršni direktor KAP-a prije uvođenja stečaja u tu kompaniju. Mojsejev je nakon KAP-a otišao na čelo jednog od preduzeća RUSAL-a Volgoradski aluminijumski kombinat (VgAZ) kojim i danas rukovodi.
Istakao je da je sa cijenom struje od preko 100 eura nemoguće proizvoditi aluminijum, kao i da proizvodnja primarnog aluminijuma zahtijeva modernizaciju, za šta su potrebna velika sredstva.
– KAP su, inače, do sada već dva puta “ubili” – prvi put kad su poništili tender za prodaju Termoelektrane Pljevlja i drugi put kad su 2010. izignorisali KAP prilikom utvrđivanja energetske strategije razvoja Crne Gore. Kad je CEAC kupovao KAP 2006. godine sva strategija razvoja ovog biznisa zasnivala se na modelu vertikalne integracije – proizvodnji i preradi boksita u glinicu, elektrolizi i daljoj razradi prerade primarnog metala. Naravno, ključni element ovog modela bio je svoj izvor električne energije, bez kojeg je cijeli biznis model postao nestabilan i vrlo zavisan od volatilnosti međunarodnog tržišta. Pad cijene aluminijuma i rast tarifa električne energije bili su neprekidna prijetnja za KAP – ocijenio je Mojsejev.
Mojsejev je za “Dan” kazao da je napustio KAP veoma razočaran i zabrinut za kolektiv i budućnost fabrike sa tako bogatom tradicijom.
– I, mada je od tada prošlo dosta vremena, ostao je prilično neprijatan osjećaj zbog neiskorišćenih prilika za realizaciju planiranih projekata i propuštene šanse za razvoj crnogorske aluminijumske industrije. Naša kompanija je imala zaista ozbiljne planove za razvoj Kombinata i ukupne crnogorske aluminijumske industrije. Nažalost, njih je spriječio cijeli niz faktora, između ostalog i aktualna u tom momentu cjenovna konjuktura na tržištu aluminijuma i energetska politika države, kao i niz drugih faktora koji nijesu zavisili od nas – kazao je on.
Nakon odlaska iz KAP-a, kako je kazao, vratio se kući.
– Ja sam u CEAC došao iz Rusala i poslije povratka iz Crne Gore u Rusalu su mi ponudili da stanem na čelo jednog od preduzeća kompanije – Volgogradskog aluminijskog kombinata – VgAZ, kojim i rukovodim do ovog trenutka. Mada su CEAC i Rusal dvije potpuno različite kompanije, i po strukturi, i po organizaciji, cjenovna konjuktura na tržištu aluminijuma 2013. godine takođe je znatno uticala na niz preduzeća Rusala, između ostalih i VgAZ. U tom smislu može se reći da sam prešao iz ognja u vatru. U tom trenutku VgAZ i KAP su bili vrlo slični, zbog čega sam, vjerovatno, i postavljen na ovu poziciju. Oba su bila preduzeća srednjeg kapaciteta, osnovana sredinom 20. vijeka i problemi s kojima su se suočili 2013. godine umnogome su bili slični – niska efikasnost, velika potrošnja električne energije, višak zaposlenih i, naravno, loša ekološka situacija u fabrici, i sve to umnoženo sa tržišnom konjukturom – istakao je Mojsejev.
U trenutku dolaska u VgAZ bila je donijeta odluka o zaustavljanju proizvodnje.
– Elektroliza i Livnica su bile konzervirane, preduzeće je bilo prinuđeno da smanji broj zaposlenih sa 3.000 do nešto više od 400. Mnogi su smatrali da će poslije konzervacije obnavljanje proizvodnje biti nesvrsishodno i da se sa aluminijumskom industrijom u regionu možemo oprostiti. Međutim, odradili smo kolosalan posao na obnovi proizvodnje u fabrici, razradili i uspješno realizovali čitav niz transformacionih projekata. Posle dugogodišnje konzervacije, 2017. godine obnovili smo proizvodnju u Elektrolizi. Kardinalno smo modernizovali svu infrastrukturu u fabrici, obnovili proizvodnju primarnog aluminijuma i započeli proizvodnju gotove produkcije, što nam je omogućilo da postepeno prelazimo od proizvodnje i prodaje polugotovih proizvoda do proizvodnje produkcije sa visokom maržom. Nastavljamo modernizaciju elektolize sa ciljem povećanja efikasnosti i ekoloških standarda preduzeća. Pri tome, najstrože zahtjeve u vezi sa zaštitom okolne sredine dobijamo upravo od naših akcionara. Danas VgAZ predstavlja više od 69 tona hiljada tona produkcije dobijene elektrolizom i 115 hiljada tona produkcije dobijene putem livenja godišnje, 104 hiljade tona pečenih anoda i više od 1.500 profesionalnih i visoko plaćenih saradnika. Uspjeli smo ne samo da obnovimo proizvodnju već i da znatno proširimo proizvodnu bazu – kazao je Mojsejev.
Da li je KAP mogao da radi sa tržišnom cijenom struje od preko 100 eura po MW? Vlasnik Uniproma tvrdi da to nije bilo moguće
– To je prilično nemoguće, cijena električne energije za elektrolizu zaista bi trebalo da bude mnogo manja od 100 eura. Naravno, država nije obavezna da donacijama održava proizvodnju. Međutim, ključ za rešavanje problema snabdijevanja električnom energijom leži u različitim oblicima saradnje s nacionalnim monopolistom i razvojem sopstvenog izvora električne energije. Upravo takav model državno-privatnog partnerstva mi smo i pokušavali da realizujemo.
Kao dobar primjer izbalansiranosti javnog i privatnog interesa poslužiće upravo otvaranje od strane naše kompanije prve serije Tajšetskog aluminijumskog kombinata, kapaciteta 428 hiljada tona godišnje. Fabrika je otvorena prije dvije sedmice i biće kapaciteta od skoro milion tona. Razradili smo i uveli najsavremeniju tehnologiju proizvodnje “zelenog aluminijuma”, zahvaljujući kojoj su štetne emisije smanjene za 90 odsto. Tako velika investicija od 1,5 milijardi može se realizovati samo onda kada javnost, kompanija-investitor, banke i proizvođači električne energije u potpunosti sarađuju. Ono što je veoma važno – sa početkom proizvodnje i grad je započeo s novim životom: investitor u regionu u kojem prisustvuje razvija socijalnu infrastrukturu – gradi škole, vrtiće, sportske i kulturne institucije. U grad se doseljavaju visokokvalifikovani kadrovi.
Da li je moguće očekivati obnovu proizvodnje u KAP-u nakon planskog gašenja?
– Obnova proizvodnje uvijek zavisi od lokalnih uslova u kojima se nalazila proizvodnja prilikom zatvaranja. Problem je u tome što primarna proizvodnja aluminijuma u KAP-u zahtijeva modernizaciju, primjenu novih visokoekoloških standarda. A to su već velike cifre i ozbiljne investicije.
Međutim, kako pokazuje iskustvo VgAZ, čak i dugogodišnja konzervacija proizvodnje ne znači kraj za preduzeće i ukoliko budu obezbijeđeni adekvatan pristup i podrška akcionara, potpuno je realno ne samo obnoviti proizvodnju već i podići je na novi nivo.
Izvor: Dan.co.me
