Profesor na ljubljanskom Univerzitetu dr Jože Mencinger ocijenio je u razgovoru za Portal Analitika da je najveći problem crnogorske ekonomije deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni.
– Deficit na tekućem računu (platnog bilansa) dostizao je brojku od 40 posto BDP-a, a deficit u bilansu robe (spoljnotrgovinski deficit) čak 60 posto BDP-a. Ako pojednostavimo, to znači da potrošite 40 posto više od onoga što proizvedete. Taj je veliki deficit djelimično pokrivan stranim investicijama; dakle – prodajom proizvodnih kapaciteta pa i zemlje, a djelimično zaduživanjem. A što, kada sve proizvodne kapacitete prodate, napominje Mencinger u intervjuu za Portal Analitika.
Mencinger smatra da niske poreske stope nijesu više presudne za priliv investicija.
– Da li stvarno mislite, da su poreske olakšice toliko značajne? Strani investitori traže tržište ili jeftinu radnu snagu, ili oboje. No, valja dodati, da su strane investicije u vrijeme krize veoma opale, ne samo u Crnoj Gori nego i u ostalim zemljama, naveo je on.
Mencinger je jedan od najpoznatijih slovenačkih ekonomista, a 1990. godine imenovan je za ministra ekonomije prve vlade Slovenije. Član je Evropske akademije nauka i umjetnosti i bivši rektor slovenačkog univerziteta. U razgovoru za Portal Analitika Mencinger takođe ističe da od stranih investicija može biti velike koristi, ali da postoji opasnost da se “ako sve prodamo pretvorimo u polukolonijalno društvo”.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
ANALITIKA: Da li Crna Gora ima zaista loše ekonomske brojke kako smatraju pojedini ekonomisti?
MENCINGER: Nisam siguran da imate toliko loše ekonomske brojke. No, po mom mišljenju nemate velikih problema u budžetskom deficitu, on je manji nego u mnogim zemljama EU. Moje mišljenje o crnogorskoj privredi se bazira na platnom bilansu – gdje je i najveći problem: Deficit na tekućem računu dostizao je brojku od 40 posto BDP-a, a deficit u bilansu robe čak 60 posto BDP. Ako pojednostavimo, to znači da potrošite 40 posto više od onoga što proizvedete. Taj je veliki deficit djelimično pokrivan stranim investicijama, dakle prodajom proizvodnih kapaciteta pa i zemlje, a djelimično zaduživanjem. A što, kada sve proizvodne kapacitete prodate?
ANALITIKA: Da li je ekonomski sistem Crne Gore održiv s obzirom na to da izvoz iznosi svega jednu petinu uvoza?
MENCINGER: Ukoliko bi to pokrivali viškom u izvozu usluga, dohocima radnika, koje rade u inostranstvu te tekućim transferima – sistem je održiv.
ANALITIKA: Crna Gora promoviše politiku niskih poreza, ali i pored toga nije zabilježila rast priliva stvarnih investicija. Zašto je, po vašem mišljenju, to tako?
MENCINGER: Da li stvarno mislite, da su poreske olakšice toliko značajne? Strani investitori traže tržište ili jeftinu “radnu snagu” ili oboje. No, valja dodati, da su strane investicije u vrijeme krize veoma opale, ne samo u Crnoj Gori nego i u ostalim zemljama. U novim članicama EU je neto odliv kapitala u razdoblju krize, dakle od 2008. pa do 2012. godine, iznosio oko 30 milijardi eura godišnje, jer su strane investicije pale na jednu trećinu izvezenih profita.
ANALITIKA: Da li postoji način da zemlje regiona ulaskom stranih investitora dobiju realnu ekonomsku korist i da li je moguće izbjeći, kako ste Vi formulisali, “vraćanje u polukolonijalno društvo”?
MENCINGER: Kako da ne. Ja nijesam protiv stranih investicija, od njih može biti velike koristi, pogotovo ako se radi o “greenfield” investicijama. Ali one ne rješavaju sve probleme. No, ako prodamo sve, pretvaramo se u polukolonijalno društvo. O svemu što je značajno, odlučuju multinacionalne kompanije, a nama ostaje sitna proizvodnja. A upravo to je definicija polukolonijalnog društva.
ANALITIKA: Rekli ste da Evropska unija liči na SFR Jugoslaviju. Da li to znači da će EU doživjeti sudbinu SFRJ, i da li je to moguće izbjeći?
MENCINGER: Nadam se da neće, iako su problemi slični. Uzmimo samo nekoliko njih – velike razlike u razvijenosti, koje se ipak smanjuju, što nije bilo slučaj u Jugoslaviji. Na koji način riješiti problem, što je demokratično: “jedan čovjek, jedan glas” ili jedan “zemlja, jedan glas”? Kad su stvorili euro, vjerovalo se da će biti vječit, pa nijesu ni predvidjeli put za izlaz, kao što ga i Jugoslavija nije kreirala. I posljednje što se pojavljuje u krizi – a što nazivam jugoslovenskim sindromom – to je da svi misle da su iskorištavani.
ANALITIKA: Prije dvije godine rekli ste da će ekonomska kriza potrajati još 10 godina. Da li ste još pri takvom stavu i da li Evropi u takvom scenariju prijeti novi talas socijalnih nemira?
MENCINGER: Ne znam koliko će kriza potrajati, obično kažem da će ona potrajati toliko da na nju naviknemo. Ako se može na neki način govoriti o razdoblju ulaska u krizu, izlazak je teže definisati. Mislim da vraćanja na visoke stope rasta neće više biti. No, Evropi, ukoliko kriza potraje prijete dvije stvari – jugoslovenski sindrom i socijalni nemiri. Što se može desiti, ako je u nekim zemljama 50 posto mladih bez posla. Prije ili kasnije oni će otići na ulice. Za sada izgleda, da u tim zemljama probleme riješavaju “welfare family” sistem i sivom ekonomijom.
ANALITIKA: Pošto je Slovenija ušla u EU rekli ste da “nijeste više zemlja već regija EU, da nemate fiskalnu i monetarnu politiku”. Da li je ulazak u EU doveo do pogoršanja ekonomskih prilika u Sloveniji i što očekuje Crnu Goru ako se pridruži Uniji?
MENCINGER: Zemlje, kao ekonomski subjekt imaju neke atribute a to su novac, porezi, granice i sistem. Ništa od toga više nemamo. Novac je euro, granica nema, sistem su direktive Evropske komisije; u posljednje vrijeme nam Evropska komisija ne diktira samo fiskalnu politiku nego vladi određuje svaku pojedinost. Ne kažem, da je bolje biti zemlja nego regija, samo tvrdim, da više nismo zemlja. A da me pitate, da li bi bilo bolje biti van EU reći ću da ne. No, ulazak u EU bio je “emergency exit”(sigurnosni izlaz) sličan izlasku iz Jugoslavije. Što drugo smo mogli uraditi?
Istina je, da su se prilike u Sloveniji pogoršale upravo nakon ulaska u EU i EMU, a to nije zbog EU nego zbog napuštanja ranije konzervativne ekonomske politike i prihvaćanja “casino kapitalizma”. Velikim količinama novca koje su se pojavile ulaskom u EU, omogućeno je “hazardiranje”. To najbolje pokazuje neto dug Slovenije – on je krajem 2005 bio nula eura, a krajem 2008. godine – 10 milijardi eura! Dakle, Slovenija je za samo tri godine prokockala ono što je postigla do 2005. Crna Gora takve prilike za “hazardiranje” vjerovatno neće imati, a ulazak u EU je i za Crnu Goru možda jedina alternativa.
ANALITIKA: Kako objašnjavate to što se govorilo o prezaduženosti SFRJ iako je spoljnji dug 1988. godine bio ispod 15 milijardi dolara, dok danas niko ne govori o prezaduženosti bivših država SFRJ, i odobravaju im se novi krediti, iako je njihov dug preko 180 milijardi dolara?
MENCINGER: Jugoslavija bi sa dugom od 15 milijardi dolara sada bila zemlja sa veoma malim dugom. Sada je neto dug mnogo manje Slovenije oko 13 milijardi eura, a bruto dug oko 40 milijardi. Kriterijumi zaduženosti su se u čitavom svijetu sasvim promijenili. Kod brojki treba biti pažljiv, nešto je javni dug (domaći i spoljni) a drugo je dug pojedine zemlje (dakle, stanovništva korporacija, banaka i države), a to se obično sasvim pobrka.
Balša KNEŽEVIĆ, Portal Analitika
