Društveno odgovorno poslovanje u Crnoj Gori (DOP, CSR)
Društveno odgovorno poslovanje (DOP) zastupljeno je u svim zemljama regiona, negdje više, dublje, značajnije, rasprostranjenije, negdje skromnije. U Crnoj Gori se ozbiljnije praktikuje, uglavnom, od strane velikih kompanija čiji su osnivači u nekoj drugoj zemlji, ali nađe se i dobar primjer u okviru aktivnosti manjih i domaćih preduzeća. Ako se vratimo jednoj od definicija CSR-a (Corporate Social Responsibility), odnosno, DOP-a prisjetićemo se da je “Društveno odgovorno poslovanje obveza poslovnih ljudi da slijede politike poslovanja, donose odluke ili slijede smjernice koje su poželjne u smislu ostvarivanja ciljeva i vrijednosti našeg društva.” (A, vjerujemo da naše društvo ima neke ciljeve i vrijednosti, jel da Ili naše društvo poslije ne tako davnih razarajućih događanja mora sebe izgraditi u ono koje razumije koje ciljeve valja sebi postaviti i koje vrijednosti nanovo mora uspostaviti, a kojima one obnovljene dopuniti… Nego to je neka druga tema. Tematina. A, u stvari, opet se mora krenuti od i ka pojedincu.)
Vratimo se korak unazad. Ima li društveno odgovornog poslovanja bez društveno odgovornog pojedinca? Ispravite me ako griješim, ali u našem regionu nijesam primijetila da je neko otvorio pitanje PSR-a (Personal Social Responsibility) naspram ili, ako hoćete, kao logičnu prethodnicu CSR-a, u okviru PR-a, komunikacija, marketinga. Nije li nužno pozabaviti se tim pitanjem? Pa hajde da krenemo. Nije nepoznato da u svijetu najveći doprinosi dobrotvornim organizacijama dolaze upravo od pojedinaca, a ne od kompanija, organizacija ili vlada. Nego, to jesu slučajevi sa margina, onih daljih, a ja bih da se bavimo nama. Našom objektivnom pričom koja obuhvata najveći broj privrednih subjekata, odnosno, njihovih načina i pristupa CSR-u.

Društveno odgovoran pojedinac 
Kako se postaje društveno odgovorna osoba? Najbolje od malena, smjernicama koje se dobijaju u porodici. Ako u porodici postoji takva osviješćenost. Ako ne postoji, onda tu važnu ulogu može odigrati ugledanje na pojedince koji to jesu. Svakako, nadogradnja je potreban nastavak.
Znam one koji će reći da nije realno očekivati da će pojedinci biti orjentisani na formiranje boljeg društva kada su im stomaci gladni, dakle kada prosječna potrošačka korpa ne može da pokrije ni trećinu realnih potreba jedne porodice. I ne kažem da nijesu u pravu. Ali kažem da ako se kao pojedinci ne bavimo društvom i dobrobiti društva u cjelini, onda to društvo neće imati kapacitet da nam pruži bolje od onog što sada jeste. I naći ćemo se u jednom zatvorenom krugu.

Društveno odgovoran pojedinac voli ljude i sva živa bića, postupa pravedno, ne čini loše stvari, kada je u prilici pomaže, bira da ne odmaže, ukazuje na bolje, poštuje sagovornika bez obzira na stepen njegove/njene drugačijosti (godine, profesija, vjera, nacija, obrazovanje, rod, imućnost…), donira krv, donira novac, donira informacije, donira svoje znanje i vrijeme, vodi brigu o svojoj okolini (ah, taj otpad, voda, vazduh, zemlja…) i iznad svega je častan. Dobro, možda ne možemo svi sve, ali možemo nešto od pobrojanog.
I uvjek možemo odlučiti da budemo dobri.

Ako govorim o konceptu PSR-a onda zaključujem da pojedinac mora biti svjestan da je itekako odgovoran za svoja postupanja kako u porodici, gdje vaspitava i usmjerava svoju djecu i direktno utiče na njihovu budućnost, tako i van kruga porodice. I zašto ne bismo pošli i korak dalje, pa od onih svjesnijih zatražili i da budu primjer ostalima i da se koriste prilikom da šalju poruke lične društvene odgovornosti.

Lična društvena odgovornost nije lična promocija
Moram zapazati da nije mali broj onih koji prilično banalizuju koncept davanja dobrog primjera na koji će se drugi ugledati, postupcima koji nemaju istinske vrijednosti, te ću pozvati da budemo iskreniji sa sobom i odgovorniji prema sebi i okruženju i pažljivo razlučimo što je lična promocija, a što primjer drugima da budemo bolji.
Znam za jednog bivšeg direktora jedne od najvećih crnogorskih kompanija koji je iz ličnih primanja odvajao značajna sredstva za pokrivanje traženja pojedinaca od firme na čijem je čelu bio i to nikada nije izašlo u javnost. Ali je do mene taj dobar glas došao. Radilo se o siromašnim porodicama sa velikim problemima koje su imale veze sa njegovom firmom. Firma je postupala u skladu sa pravilima, često nije bilo moguće ostvariti očekivanja tražilaca, a on je izabrao da kao pojedinac reaguje čovječno, odvajajući od svojih primanja da pomogne onima kojimaje pomoć potrebna. Postupak za divljenje.
Znam i primjer pomaganja pojedinaca određenim licima u stanju potrebe i insistiranja na zajedničkom fotografisanju kako bi se o tome obavijestili mediji, a u potpuno neprikladnoj situaciji za sirotu porodicu. Postupak za sramljenje.
Neophodno je obratiti posebnu pažnju na način komuniciranja ovih postupaka.
Naravno, potpuno je legitimno da kompanija i/ili pojedinac komunicira određene CSR/PSR aktivnosti, ali to se radi strateški i u dogovoru sa drugom stranom.

Na kraju, ko su ljudi koji praktikuju, zagovaraju, podučavaju, u ime kompanija predstavljaju društveno odgovorno djelovanje? Da li su to ljudi koji se tako i ponašaju? Ne može o dobročinstvu i odgovornosti prema društvu u kome živimo, niti u lično niti u ime kompanije, govoriti onaj/ona koji/koja još uvijek djecu plaši Cigankama, baca cigarete preko balkona, govori neistinu, tračari, podmeće, ne njeguje kolegijalan duh, nema usklađene misli riječi i djela. Kakva je firma koju takvi zastupaju iz ugla javnosti/kupaca/korisnika/klijenata (svih onih koji konzumiraju proizvode i usluge kompanije i odlučuju da li će ih kupovati ili neće i što će o kompaniji misliti i osjećati, oni od kojih zavisi opstanak kompanije na tržištu)?
Ko će takvome/takvoj vjerovati? Da li biste vi? Ni javnost isto.
Pažljivo birajte lica kompanije.

Kada budemo došli do kritične mase istinskih PSR-ova onda će javnost i društveno odgovorno poslovanje posmatrati više kao iskrenu želju za društvenim boljitkom, a manje kao sračunate poteze kompanija za dobijanje poreskih olakšica i poboljšanje imidža.

Kad vam Ljilja kaže.

Ljiljana Burzan Nikolić
O autorki

Ljiljana Burzan Nikolić magistra je ekonomskih nauka. Marketing komunikacijama bavi se dvadeset godina. Predaje marketing na UDG-ju, kao saradnica iz prakse. Predaje Strategiju i taktiku integrisane marketing komunikacije u Školi za odnose s javnostima. Predaje i drži seminare po pozivu institucija i kompanija (Unija poslodavaca, Privredna komora, Građanska alijansa, PRO PR kongres…) Osmislila i realizovala na desetine strategija i kampanja marketing komunikacije. Smatra da je lična društvena odgovornost zadatak svih svjesnih i savjesnih pojedinaca, te da je lično djelovanje veoma važno, potrebno i korisno u društvima koja drže do svog razvoja i sveukupnog boljitka. Pokrenula poslovni blog ljiljakaze.me koji za cilj ima edukaciju, ukazivanje na pojave u društvu i poslovnom okruženju i rad na unapređenju pojedinaca, poslovnog ambijenta i poslovne etike. Dobitnica Specijalnog priznanja za filantropiju „Iskra“ 2016. za građanski doprinos opšem dobru, za osnivanje i realizovanje Međunarodnog festivala lutkarstva. Razvija lični brend ,,LilaVila”. Više