Grčka bi mogla mnogo da nauči od Islanda, države koja je pregrmjela sličnu ekonomsku krizu. Po snazi treći najveći ekonomski slom otkad su ljudi s trampe prešli na novac. Taj kolaps dogodio se Islandu, zemlji koja je bila toliko prosperitetna i bogata da je bilo nezamislivo da bi kriza tolikih razmjera mogla da je pogodi.

Islandska ekonomija je 2007. godine djelovala veoma zdravo i napredno. BDP bio je za čak 35 procenata veći nego 2002, nezaposlenost je bila svega 2,3 posto, dok je ukupan spoljni dug iznosio skromnih 27 % bruto domaćeg proizvoda.

Države poput Grčke, Italije, Portugala, Španije navikle su na krivudav put ekonomije, ali ne i Island. Islanđani se nisu petljali ni u čije poslove, niti su htjeli da njih bilo ko gnjavi. Upravo zbog toga je bankrot ove nordijske države 2008. godine izazvao veliki šok.

Ipak, slično kao i Grčka, i Island je imao svoje kredite. Naravno, u mnogo manjoj mjeri od mediteranskih dužničkih davljenika.

Kada je svjetska ekonomija u ljeto 2008. doživjela finansijski kolaps i kreditni slom usljed krize drugorazrednih hipoteka u SAD, Island odjednom više nije imao odakle da pribavi vitalna sredstava za refinansiranje dugova, s obzirom da je kreditna česma presušila. U svega nekoliko mjeseci islandska kruna srozala se za 35 posto, a tri vodeće banke “Kauphting”, “Landsbanki” i “Glitnir” stavljene su pod prinudnu upravu.

Novac koji su imali nestao je na računima fondova, banke su se urušile u istom danu, a od Islanđana je zahtijevano da dodatno saviju kičmu i nadoknade štetu Britancima i Holanđanima, čije su privrede takođe bile pogođene time što su se vikinški “genijalni” momci iz bankarskog sektora malo zaigrali (Britanci i Holanđani su u islandskim bankama imali skoro četiri milijarde eura).

Činilo se da Island uslued ogromnih dugova nezadrživo tone na dno i da će postati finansijska Atlantida.

I dok bi većina zemalja panično zapomagala da im je u jednom danu gotovo 10% stanovništva ostalo bez posla, kao što se dogodilo Islandu kad su propale banke, ta zemlja je svoje probleme riješila uz minimalnu pomoć sjvetskih finansijskih institucija, a najviše sopstvenom politikom.

Odbili su da plaćaju dugove koje nisu napravili, i to 3,8 milijardi eura, koliko su tražili od njih (svaki Islanđanin trebalo je da plati dodatnih 20.000 eura da bi se Englezi i Holanđani namirili), smijenili su vladu koja je bila krivac za finansijske akrobacije. Ljudi su organizovali pobunu, protestovali dok se njihovi zahtjevi nisu ispunili (smjena vlade, guvernera Centralne banke i Veća koje upravlja bankama), a onda su zasukali rukave i krenuli s poslom. Kruna je devalvirala, pa je zemlja postala zanimljivija ulagačima. Turizam je procvjetao, a iz mora su opet izronili islandski spasitelji – ribari.

Svega par godina posle krize Island je pronašao svoj put. Privatizovane banke koje su napravile dugove vraćene su u državno vlasništvo. Suprotno receptu koji kao mantru ponavljaju hipnotisani zvaničnici EU, a koji glasi: “Privatizuj!”, Island je primijenio recept koji je glasio: “Nacionalizuj.”

To je bio ključan potez. Koncept slobodnog, neoliberalnog tržišta propao je baš na Islandu, gde je i pokazao svu svoju surovost. Intervencionizam, ekonomski socijalizam, nazovite to kako god hoćete… Islandu je donio izlazak iz krize. U kombinaciji s jakim izvozom, naročito u sektoru ribarstva, potpomognuti turizmom i proizvodnjom aluminijuma, spašavali su banke, a ujedno i vlastitu glavu i ekonomiju. Država se pokazala kao bolji gospodar od privatnika.

Da se ne bi ponovila nepravda, Islanđani su promijenili Ustav tako da u reformama učestvuju obični građani, njih 25. Uslov je da ne smiju da budu pripadnici nijedne stranke, i da ih mora preporučiti najmanje 30 drugih građana. Na Islandu važe i vrijede principi tradicije i porodice, po sistemu: “Kada je najteže, držimo se zajedno!” Toliko suprotno od većeg dijela evropske politike.

Koliko je bilo strašno? Mekdonalds je zatvarao restorane, gradilišta su se ispraznila preko noći, parkirani automobili koji su u luci čekali isporuku kupcima ostali su zaključani na šleperima, a koncertna dvorana Harpa, staklena zgrada na ulazu u luku, sablasno je stajala u poludovršenom stanju.

Da li je Island u Evropi? Vjerujemo da ni sami Islanđani nisu sigurni. Političari su pokušali da pokrenu proces pristupanja EU, ali građani su to kategorički odbili.

Islanđani ulazak u EU porede sa ulaskom u restoran u kojem ne mogu sami da biraju šta će jesti, već dobijaju hranu koju im donesu iz kuhinje.

Dok neke države hrle da se ukrcaju na EU brod, Island ostaje na svom kopnu, daleko od prvog susjeda, ali ne i najboljeg prijatelja – Evrope.

Čuvaju svoje ribarstvo kao ključnu privrednu granu, i to je jedan od glavnih razloga zbog kojeg ne žele u Evropsku uniju. Kvote bi ih uništile, a Englezi bi ponovo pred islandskim nosem lovili ribu. Mala ali pametna nordijska država riješila je da to ne dozvoli, i da ribarstvo (zbog kojeg je u prošloti Island vodio ratove) sačuva za sebe i ne dijeli ga sa “evropskim prijateljima”.

Island je 2010. bio 110. zemlja po BDP-u. Pet godina ranije, bio je na drugom mjestu. Pad je bio strašan. Oporavak spor i postepen, a lekcija naučena: Ne osjećaju se dužni nikome i ne odgovaraju za ono što nam je slobodno tržište napravilo, makar ih Britanci zbog toga nazivali teroristima.

Izvor: Blic