Bliži se sedamdeseti rođendan Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), ali ova institucija u posljednje vrijeme nema mnogo razloga da bude u slavljeničkom raspoloženju. Mučno pokretanje programa grčkog spasavanja, a potom i njegova loša realizacija, doveli su u pitanje kredibilitet MMF i pred članovima eurozone.
Neophodno je napraviti korak ka uvođenju potpune transparentnosti MMF, onako kako je to učinjeno sa centralnim bankama tokom devedesetih, kaže se u najnovijem komentaru Gabrijela Sterna iz Oxford Economics.
“Revolucija transparentnosti je neophodna i zapravo lako izvodljiva”, navodi u svom komentaru Stern i kao najbolji primjer za svoje riječi navodi slučajeve centralnih banaka sa početka devedesetih, koje su uvele internu reorganizaciju i radikalnu transaparentnost, i na taj način transformisale sebe uprkos velikim institucionalnim preprekama. Sličnost između njihovog načina poslovanja prije reformisanja i MMF danas je zapanujujuća, navodi autor teksta.
Evropa je uporedo sa finansijskom doživjela i zakonodavnu krizu, a MMF deli odgovornost za nastanak obije. Ova nadzorna institucija nije predvidela krizu, a kasnije, kada je ona već izbila, nije uspjela da zadrži širenje njenih negativnih dejstava svojim finansijskim mehanizmima. MMF je umanjio prognozu grčkog BDP-a za nevjerovatnih 22% u samo 18 mjeseci (odnsono više od 1% mjesečno), a slične greške je u posljednje tri godine načinio i u izračunavanju BDP- a Kipra, Italije, Španije, kao i nekih uspješnijih ekonomija eurozone, kao što su Njemačka i Francuska. Sa tako ogromnim greškama veoma je teško donositi ispravne odluke kada je u pitanju određivanje visine pomoćnih sredstava i nacionalnih budžeta, piše Gabrijel Stern.
Ove skupe greške nastale su iz načina na koji je MMF sakupljao podatke u pretkriznom periodu. Podaci su na početku upućivali da je grčki državni dug održiv (tada je direktor MMF bio Dominik Stros-Kan), što danas uviđamo da nije bilo tačno. Takođe, Fond je prekršio sopstvena pravila prilikom donošenja i primjene Grčkog programa: između druge i pete revizije grčkog duga, od decembra 2010. do decembra 2011. MMF je konačno ustanovio da državni drug Grčke ne može biti održiv, ali je uprkos tome nastavio da ovoj zemlji isporučuje finansijska sredstva.
Tradicionalni način pomoći – devalvacija i oslobađanje od duga privatnog sektora – u valutnoj uniji eurozone nije bilo moguće sprovesti, ali MMF nije bio unapred pripremljen za takve opcije. Rezultati su bili poražavajući: privatni zajmodavci su “skalpirani”, Grčka između polovine 2011. i polovine 2013. nije imala nijednu banku koja je izdavala kredite, nezaposlenost među mladima je dostigla 60%, a Evropska centralna banka je morala da reaguje velikim količinama novca kako se kriza iz Grčke ne bi prelila na ostale zemlje koje koriste euro kao nacionalnu valutu. MMF je pogrešio što je eurozonu tretirao kao partnera, umjesto kao pacijenta kome je potrebno sredstvo za izlječenje.
Što je najgore od svega, MMF nastavlja da funkcioniše bez trunke samokritike. U izvještaju objavljenom polovinom 2013. o posledicama Grčkog programa napisan je jedan jedini pasus na tu temu, u kome se kaže da su se “direktori složili kako iz ovog scenarija treba izvući važnu lekciju”, te da su “pretjerano optimistične prognoze štetne”, kao i da je neophodno “pravovremeno restrukturiranje državnog duga”.
Grčka je doživjela zvanični bankrot posle dvije godine pod nadzorom MMF-a, a Argentina posle deset godina. U oba slučaja novac je ulivan u spasavanje vlasnika kartkoročnog državnog duga, što je samo odložilo neminovno: stvari su vremenom postajale sve gore po privaten međunarodne zajmodavce, kao i finansijske sisteme ovih država.
Ključno pitanje je koliko “premalo i/ili prekasno” je reagovano i zbog čega. Samo zbog loše analitike? Nedostatka razumijevanja mehanizma tržišta državnim dugovima? Prema Sternu, na loše djelovanje MMF je djelovalo više faktora odjednom: loše rukovodstvo, analitički konzervativizam i nepripremljenost, hazarderstvo u donošenju odluka i nedostatak naknadnih provjera sopstvenih koraka.
Nijedan član odbora direktora MMF iz Evrope nije pokretao pitanje Grčke i nedovoljne pokrivenosti njenog, ili kiparskog duga, a u pisanim obavještenjima direkora MMF iz Evrope i SAD tokom tih nekoliko godina, nisu bile korišćene riječi “bankrot”, “Grčka”, “osiguran”, “neosiguran”, pokazala je kasnija analiza. Nasuprot tome, predstavnici Brazila, Argentine, Saudijske Arabije i Irana su najviše pominjali ove teme u istom trenutku. Klučna razlika je u tome da MMF ima dva odbora direktora, delegatski i predstavnički, te da oni previše zastupaju stavove svojih zemalja, a one veće među njima teško žele da se odreknu svojih moći.
Jedan veliki korak unaprijed bio bi napravljen uvođenjem veće transparentnosti u glasanje direktora MMF. U nekim slučajevima zabilježeni su samo ishodi glasanja, ali ne i ko je kako glasao. U poslednjih deset godina kako se govori o reformi Fonda, načinjeni su samo mali koraci u pogledu boljeg raspoređivanja delegata po geografskom ključu. Takođe, treba uvesti drugačiji sistem odlučivanja, tako da pojedinci u MMF ne mogu imati u svojim rukama veliku izvršnu moć, kako bi se odluke provjeravale na grupnom nivou. Na kraju, neophodno je oformiti i odgovarajuću komisiju unutar MMF koja bi provjeravala sve predloge, glasanja i njihove kasnije posljedice i na taj način pomagala Izvršnom odboru jer je dosadašnji sistem pisanja i objavljivanja revizija i pregleda previše spor i birokratski zahtjevan.
Iako je MMF “začet” u julu 1944. godine, kada su se predstavnici 45 država sastali u Breton Vudsu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država i donijeli odluku o njegovom osnivanju, formalno je osnovan 27. decembra 1945, kada je prvih 29 zemalja članica potpisalo Sporazum o razumijevanju.
Izvor: Oxford Economics
Prevod: Biznis i Finansije
