Kako je Amerika postala imperija

February 21, 2017

Prikaz knjige Stephena Kinzera „The true flag: Theodore Roosevelt, Mark Twain, and the birth of American empire / Prava zastava: Teodor Ruzvelt, Mark Tven i rađanje američke imperije“.

1.

Pobjeda Donalda Trumpa će nesumnjivo proizvesti brojne ozbiljne posljedice, naročito u u oblasti spoljne politike. On je u kampanji često kritički govorio o nizu ratova bez kraja, vojnim intervencijama preko okeana u koje se kretalo u ime humanitarne demokratije i tvrdio da će se njegova administracija uzdržati od sličnih projekata.

Ali taj zdravi skepticizam (rijedak u američkim predsjedničkim kampanjama) sve vrijeme je bio zamagljivan bombastičnim rasističkim izjavama, ratobornim poziranjem i ksenofobičnim nacionalizmom.

Trump nam je ponudio kontradiktornu viziju američke tvrđave koja strogo kontroliše svoje granice, istovremeno izazivajući nove sukobe u svijetu svojim prekomjernim i provokativnim vojnim prisustvom. To nije recept za međunarodnu stabilnost. Dugo odlagana debata o granicama američkog intervencionizma je ponovo izostala, pri čemu je Trump proglašen za opasnog izolacionistu. Ta rasprava nam je potrebnija nego ikada prije.

Protivnici ograničavanja američke vojne sile koriste riječ „izolacionista“ pežorativno još od 30-ih godina 20. vijeka. Ali nije svaka kritika vojnih intervencija bez jasnog cilja izolacionistička. Takve kritike imaju bogatu i dugu istoriju – ukorijenjenu u nepoverenju klasičnih republikanaca prema imperijalnim ambicijama mislilaca različitih uvjerenja, poput Williama Jamesa, Marka Twaina, Waltera Lippmanna, George Kennana i Williama Fulbrighta, koji nisu bili ksenofobični nacionalisti. U knjizi The true flag Stephen Kinzer traga za izvorima anti-imperijalne tradicije u događajima koji su slijedili posle Špansko-američkog rata i tvrdi da je polemika koja se tada vodila i danas relevantna za naš javni život.

Nije mogao odabrati bolji trenutak. Anti-imperijalna misao je već decenijama odsutna iz javnog diskursa, kao i riječ „imperijalizam“. Umjesto nje u opticaju je termin „internacionalizam“. To je riječ koja priziva vizije globalne saradnje, od savezničkog rata protiv fašizma do rješavanja problema klimatskih promjena. Nikome ne smetaju SAD koje konstruktivno sarađuju sa ostatkom svijeta; problem je u tome što ta saradnja često podrazumijeva korišćenje imperijalne oružane sile. Retoričko pomjeranje od imperijalizma ka internacionalizmu ukazuje na pročišćenje, sanitizaciju ovog procesa u 20. vijeku i udaljavanje SAD od formalne imperije koja podrazumijeva okupaciju strane teritorije, ka neformalnoj imperiji koja se oslanja na poslušničke vlade uz povremenu podršku invazija američke vojske.

Kinzer prikazuje kako je proces sanitizacije počeo pažljivom rekonstrukcijom stavova obije strane u debati o stvaranju prekomorske imperije, vođene oko 1900. godine. Anti-imperijalisti Andrew Carnegie i William Jennings Bryan su se pridružili Williamu Jamesu i Marku Twainu u napadima na imperijaliste Theodore Roosevelta, Henry Cabota Lodgea, Alberta Beveridgea i ostalih. Brojni citati koje Kinzer navodi jasno ilustruju dva suprotstavljena stava koje i danas prepoznajemo.

***

Argumenti anti-imperijalista oslanjali su se na neposredna iskustva i istorijske primjere. Bilo da su se deklarisali kao pragmatisti, poput Williama Jamesa, ili ne, oni su ostajali vjerni filozofskom značenju pragmatizma – stavu da principe treba vrednovati na osnovu posljedica koje proizvode. Anti-imperijalistima je bila zajednička pragmatična težnja da ideje i predloge politika ocjenjuju na osnovu vjerovatnih efekata na imperiju i njene podanike, o kojima se može zaključivati na osnovu istorijskih i savremenih primjera. Brinuli su šta će se dogoditi sa fundamentalnim vrijednostima – kao što su podjela vlasti i saglasnost onih nad kojima se vlada – ako republika postane imperija. Budući da je imperijalna ekspanzija podrazumijevala nasilje, anti-imperijalisti su bili jednako pragmatični i u svojoj brizi zbog mogućih posljedica rata, vjerovatno najmanje predvidljivog od svih čovjekovih preduzeća.

Imperijalisti su, s druge strane, prihvatali način mišljenja koji se prikazivao kao pragmatičan, a zapravo je bio apstraktan i teleološki, nepovezan za stvarnošću iskustva. Apologeti imperije su govorili o važnosti investiranja u inostranstvu, o sirovinama i tržištima, ali češće su pribjegavali eufemizmima maskiranim u koncepte kao što su sudbina, odgovornost, civilizacija, progres – pretke današnjih banalnosti kao što je „globalizacija“. Takav stav je proistekao iz vjere da je Amerika proviđenjem predodređena za misiju obnove svijeta, uz jednako čvrsto uvejrenje da ostatak svijeta želi takvu obnovu.

U jezgru tog imperijalnog kreda nalazilo se izjednačavanje Amerike po izuzetnosti sa božjim Novim Izraelom, vjerovanje koje su u razlilčitim oblicima artikulisali govornici od Jonathana Edwardsa do Abrahama Lincolna. Na osnovu istog uvjerenja Amerika je prethodno bila zadovoljna zadatkom da služi kao uzor ostatku svijeta: problemi su nastali kada je to uvjerenje primijenjeno na spoljnu politiku. Izabrani narod ne prihvata mogućnost da drugi narodi izaberu drugačiji način života i tako stvore multipolarni svet. Bilo u ranom obliku koji se poziva na proviđenje ili u kasnijim sekularnijim verzijama, vjera u američku izuzetnost doprinijela je stvaranju dvostrukih međunarodnih standarda i nesposobnosti kreatora američkih politika da na SAD primjene pravila ponašanja koja nameću drugim državama – otuda, na primjer, nerazumijevanje zašto Japanci nisu oduševljeni američkim insistranjem na „otvaranju“ azijskih tržišta početkom 20. vijeka, u vrijeme kada bi Amerika pokušaj Japana da uđe na zapadnu hemisferu protumačila kao nedozvoljeno narušavanje načela Monroove doktrine.

Dvostruki standardi američke izuzetnosti učvršćeni su rasnim hijerarhijama i opsjednutošću rodnom premoći muškaraca. Filipini i Kuba, uprkos pokazanoj želji da steknu nezavisnost, proglašeni su nespremnima za samoupravu – što je u osnovi rasistički argument koji se u ublaženim verzijama koristi do danas. Druga važna tema američke izuzetnosti je vrlina obnovljene muževnosti u imperijalnom diskursu. Ta dugovječna opsesija u spoljnim poslovima Amerike bar djelimično je proistekla iz želje obrazovanih muškaraca da potvrde svoju muškost u društvu u kojem je sklonost preteranom razmišljanju bila sumnjiva, od revnosnog života Theodora Roosevelta, preko Kennedyeve nove granice, do obavljene misije George W. Busha.

U sva tri ova primjera izvor obnavljanja vitalnosti je aktivizam bez suvišnog razmišljanja, ukoliko je moguće vojnim sredstvima. Refleksija se odbacuje kao znak nedovoljne muškosti, a čvrsta ruka slavi kao cilj vrijedan po sebi. U najekstremnijem obliku čežnja za revitalizovanom muškošću vodi u slavljenje rata kao „sile koja pročišćuje, obnavlja energiju i ujedinjuje“, primjećuje Kinzer. Posljednjih godina su i neke od žena u Vašingtonu osetile potrebu da prihvate takvu verziju muškosti. Sve to ne zvuči previše opasno dok ne shvatimo da je aktivnost koja se preporučuje obično vojne prirode, kao u slučaju Iraka, da je često pogrešno usmjerena i da proizvodi nepopravljive posljedice.

Zahvaljujući transfromaciji imperijalizma u internacionalizam praktično sve imperijalne teme su opstale i nastavile da cvjetaju, doduše u nešto suptilnijim oblicima. Tokom većeg dijela 20. vijeka potisnuta je ideja o regenerativnim svojstvima ratovanja, osim u fašističkim krugovima, da bi se vratila na scenu u godinama Kennedyevog mandata i još više posle 11. septembra 2001. Kinzer je u pravu: prva debata o američkoj imperiji s kraja 19. vijeka veoma je relevantna za naše doba.

2.

Do 1880. godine Amerikanci su gradili kontinentalnu imperiju doseljenika. Sljedeći potez je bilo stvaranje prekomorske imperije, ili su bar tako vjerovali mladi patriciji poput Theodora Roosevelta i njegovog mentora Henrya Cabota Lodgea, senatora iz Masačustesa. Roosevelt je bio astmatični i kratkovidi dječak koji se u dvanaestoj godini posvetio doživotnom zadatku sticanja fizičke snage i hrabrosti. Uz pomoć svog mentora, piše Kinzer, Roosevelt je lični projekat pretvorio u parabolu revitalizacije čitave svoje klase – koja je po mišljenju mnogih trebalo da povrati „kvalitete čvrstine i muškosti koji su neophodni za blagostanje rase gospodara“. Muževnost i gospodarenje su nalagali regeneraciju kroz nasilje. U posljednjoj deceniji 19. vijeka Rossevelt je samo čekao dobru priliku za rat: „Prihvatio bih gotovo bilo kakav rat, jer vjerujem da je rat našoj zemlji potreban“, pisao je. Svaki protivnik je dobrodošao, ali „najpravedniji od svih ratova su ratovi protiv divljaka.“

Uskoro se ukazala prilika. Lodge je obezbijedio Rooseveltu mjesto pomoćnika ministra mornarice, a on je iskoristio položaj da se zauzme za ulazak u rat Kube i Španije. Rooseveltu je pomogao William Randolph Hearst koji je u svojim novinama objavljivao lažne vijesti da su američki državljani bili na meti napada španske vojske. Zabrinut da bi neredi na ostrvu mogli ugroziti američke plantaže i rudnike, predsjednik McKinley je u januaru 1898. poslao na Kubu oklopnu krstaricu Mejn. Krstarica je eksplodirala 15. februara. Mada je istraga kasnije pokazala da je u pitanju bila nesreća, Hearst je objavio da je brod pogođen španskim torpedom.

Posle katastrofe krstarice Mejn, pojačali su se zahtjevi za ulazak u rat sa Španijom. Kada je ministar mornarice John Long objavio da je bolestan, njegove dužnosti je preuzeo Roosevelt. Admiral George Dewey je u Hong Kongu odmah dobio naređenje da se pripremi da isplovi za Manilu, gdje je bio uktovljen veći dio španske flote. U međuvremenu, imperijalisti su u Kongresu orkestrirali argument za intervenciju iz humanitarnih razloga. Njihova glavna teza je bila da se Španija nalazi na pogrešnoj strani istorije. Moramo intervenisati na Kubi, rekao je Lodge, jer „mi predstavljamo duh slobode i duh novog vremena, Španija je protiv nas zato što još živi u srednjem vijeku…“

Rat je počeo 24. aprila.

Ubrzo je bilo jasno da se rat ne vodi samo za Kubu. U prvoj sedmici po objavljivanju rata Dewey je uništio špansku flotu u Manili. Kao i Kubanci, Filipinci su se borili za nezavisnost. Dewey se sastao sa vođom ustanika Emiliom Aguinaldom i obećao nezavisnost Filipina u zamjenu za pomoć Amerikancima da poraze Špance, tvrdio je Aguinaldo, mada je Dewey to kasnije porekao.

Na drugoj strani svijeta, Roosevelt je jedva čekao da se i sam uključi u rat na Kubi. „Bio sam spreman da napustim ženu na samrtnoj postelji, samo da bih odgovorio na taj poziv“, izjavio je Roosevelt kasnije. Osnovao je konjičku regimentu koju je poveo u napad ne Ketl Hil, gdje su četiri stotine Amerikanaca porazili stotinu Španaca. „Bila je to prava borba bikova!“, izjavio je Roosevelt. „Osjećao sam da sam veliki i snažan kao bik!“ Ostvario je svoje dječačke snove.

Usput je stekao i značajan politički kapital. Lodge je bio u ekstazi. „Za tebe ne važe uobičajena pravila“, rekao je Rooseveltu, koji je to uskoro i dokazao kandidujući se za guvernera države Njujork nudeći politički program prokomorske ekspanzije. Kao i većina imperijalista, zauzimao je pozu oklijevanja, koristio retoriku neizbježnosti i personifikovao naciju kao stvorenje sa moralnom voljom: „U životu svake nacije, kao i u životu svakog pojedinca, dođe trenutak kada se mora suočiti sa velikim odgovornostima, želela to ili ne… Suočeni smo sa svojom sudbinom i moramo joj poći u susret sa velikom i odlučnom hrabrošću“, objavio je.

Takva vrsta retorike je privukla birače koji su u to doba bili isključivo muškarci, uglavnom bijeli i imućni. Roosevelt je tako dospio u Olbani i konačno u Vašington, kao McKinleyev potpredsjednik, a zatim i predsjednik, kada je McKinley ubijen u atentatu 1901. „Naša nacija, veličanstvena u svojoj mladosti i snazi, gleda u budućnost širom otvorenih očiju“, rekao je Roosevelt na konvenciji Republikanske partije 1900. Imperijalisti su se predstavljali kao partija mladalačkih snova i energije, kao partija budućnosti.

Ali trijumf nije bio izvjestan. Dio problema je bio u neskladu između ratnih ciljeva i ishoda. Oslobodilački rat se pretvorio u imperijalno otimanje teritorija. Za samo pedeset pet dana Sjedinjene Države su stekle kontrolu nad pet ostrvskih teritorija sa više od 11 miliona stanovnika, uključujući arhipelage Filipina i Havaja, kao i Guam, Kubu i Portoriko. Uslove predaje su dogovorili Amerikanci i Španci, uz upadljivo odsustvo predstavnika lokalnih pobunjeničkih snaga. Tako je rođena američka imperija. Kao što pokazuje Kinzer, njeni zagovornici su gradili spoljnu politiku u suprotnosti sa unutrašnjom političkom tradicijom u kojoj se podrazumijevala svjetost ideala kao što je saglasnost onih nad kojima se vlada. Nije neobično što je Lodge utemeljio dugu tradiciju korišćenja eufemizama, nazivajući imperijalizam „velikom politikom“. I nije neobično to što su teritorije stečene 1898. bile predmet dugotrajne i žestoke debate.

3.

Posle ubjedljive američke vojne pobede nad Španijom, postavilo se pitanje šta učiniti sa „mlađom smeđom braćom“, sa onima koji su se sad našli pod našim starateljstvom? Pošto doktrina o saglasnosti onih nad kojima se vlada „važi samo za ljude dorasle samoupravi“, rekao je senator Albert Beveridge iz Indijane, moramo nastaviti okupaciju Filipina dok ne civilizujemo domorodačko stanovništvo. Ne smijemo uzmaći pred dužnošću koju nam je naložio sam bog kada je „američki narod proglasio za izabrani narod koji će konačno obnoviti svijet“. To je pozicija izuzetnosti u svom najčistijem obliku.

McKinleyova neodlučnost i predomišljanja kulminirali su onim što Kinzer naziva „najdirektnijom božanskom intervencijom u zabilježenoj predsjedničkoj istoriji“. Predsjednik je pao u stanje transa u kojem ga je bog posavjetovao da uskrati nezavisnost Filipinima. „Srećnim sticajem okolnosti“, primećuje Kinzer, „glas boga je bio neobično sličan glasovima Theodore Roosevelta i Henrya Cabota Lodgea“. McKinley je konačno prihvatio ono što je njegov državni sekretar John Hay opisao kao „punu odgovornost za dužnost od koje se ne može pobjeći“. Rezultat je bio krvavi nastavak rata, ovoga puta protiv filipinskih boraca za slobodu.

Imperijalisti su oklevali i kada je trebalo dati nezavisnost Kubi. Američke kompanije koje su trgovale šećerom i voćem strahovale su da bi zaista slobodna Kuba mogla sprovesti agrarnu reformu. Senator Orville Platt iz Konektikata sarađivao je sa vodećim imperijalistima u pokušaju da umiri predstavnike agrobiznisa. Platovim amandmanom (iz sporazuma o povlačenju vojske) uslovi kubanske nezavisnosti su utvrđeni na način koji će postati uobičajeni obrazac meke imperije – to jest, Kinzerovim riječima, „formalna nezavisnost, vladavina onih domorodaca koji sarađuju sa američkim biznismenima i vojne intervencije po potrebi“. Ta doktrina, u Južnoj Americi poznata kao platizam, postala je karakteristični element američke imperije širom zapadne hemisfere i dalje.

Ali odluka o aneksiji Filipina izazvala je oštre reakcije, jačanje antiimperijalističkih stavova i žestok gerilski otpor. Pozivanje na dužnost više nije bilo dovoljno za opravdavanje rata. U igru je uvedena rasna karta. Pripadnici „divljačkih plemena“ koja su naseljavala Filipine za Roosevelta nisu bili ništa više od „divljih zvjeri“. Sjedinjene Države su podigle zastavu na svom novom posjedu i moraju dovršiti ono što je započeto: „Moramo uspostaviti kontrolu! Moramo zagospodariti!“, govorio je Roosevelt.

Želja za gospodarenjem bila je predmet velike debate u Senatu posle sklapanja Pariskog sporazuma između Sjedinjenih Država i Španije. Sporazumom je potvrđena okupacija Filipina, dok je filipinski pokret za nezavisnost ignorisan, čime je najavljena odlučna transfromacija republike u imperiju. Za Marka Twaina, koji je podržavao rat za oslobađanje Kube, aneksija Filipina je sve promijenila. Zastava Sjedinjenih Država je na taj način „uprljana“. Zadržavanje kontrole nad Filipinima značilo bi da se ta mrlja nikada neće oprati. Strah da Amerika kao imperija više neće biti ono što je bila podstakao je pokušaj anti-imperijalista da spriječe usvajanje sporazuma u Senatu. Na kraju su izgubili s jednim glasom razlike, ali argumenti koje su tada iznosili protiv američkog imperijalizma i danas su uvjerljivi i zavređuju našu pažnju.

4.

Imperijalisti su govorili da je žaljenje anti-imperijalista za izgubljenom nevinošću iluzorno, da je čitav nacionalni projekat od samog početka zapravo bio veliko otimanje teritorija (kao što pokazuje istorija sukoba sa američkim Indijancima). Antiimperijalisti su možda bili sentimentalni pred američkom prošlošću, ali nisu imali iluzija o visokim rizicima pretvaranja zemlje u imperiju sa prekomorskim posjedima. Bili su svjesni koruptivih efekata koncentrisane moći na predstavničke institucije i ono što republikanska tradicija naziva „građanskom vrlinom“ – posvećenošću zajedničkom dobru koja nadilazi ličnu dobit. Kao što je unitaristički svještenik Charles Amen upozoravao, imperijalizam prijeti da „nas trajno gurne u stav arogancije i svadljivosti i sukobe s drugim državama… Postaćemo samo još jedan od svjetskih siledžija“.

Za Marka Twaina i Williama Jamesa oličenje tog siledžijskog mentaliteta bio je Theodore Roosevelt. Twain je govorio da je predsjednik „očigledno lud“ i da predstavlja „najveću nesreću koja je zadesila zemlju posle Građanskog rata“. James se čudio Rooseveltovim „tiradama o ratu kao idealnom stanju ljudskog društva, zbog muževnih napora koje podrazumijeva, i miru kao mlitavom tavorenju koje priliči samo slabićima.“

I Twain i James su odbacivali Rooseveltovo poistovećivanje moralne i fizičke snage – koje se nalazi u srži imperijalističkog pogleda na svet.

Ali Rooseveltov „najveći ideološki neprijatelj“, smatra Kinzer, bio je Carl Schurz, njemački imigrant, general Unije i bivši republikanski senator iz Misurija. Kao i ostali anti-imperijalisti, Schurz je bio abolicionista: očigledno, neki ljudi su uočavali sličnost između držanja robova i upravljanja drugim narodima protiv njihove volje. Umjesto retorike „nove odgovornosti“, Schurz je zahtijevao poštovanje izvornih ciljeva rata za oslobođenje Kube. Odbacivanjem „tirada o sudbini i dužnosti“, potvrđivao je odanost „zastavi zemlje – ne kao emblemu neodgovornog avanturizma i pohlepnog osvajanja… već staroj, pravoj zastavi… zastavi George Washingtona i Abrahama Lincolna, zastavi vladavine naroda, od naroda i za narod…“

Cijena osvajačkog pohoda se pokazala kada su Filipinci pružili otpor američkoj okupaciji. Sociolog William Graham Sumner je pisao: „Unaprijed pretpostavljamo da će sve ono što mi cijenimo, praktikujemo i smatramo boljim potčinjeni narodi prihvatati sa zahvalnošću, kao blagoslov“, ali „oni više drže do sopstvenih običaja i ako im se nametnemo kao gospodari, sukob će biti neizbježan“. Ili kao što je primetio jedan vojnik u pismu kući: „domoroci su nas svakog dana pozdravljali s osmjehom i govorili Behnos Dias, Amigo. Sada nas poprijeko gledaju kad se sretnemo“. Filipinci su se uskoro sukobili sa oslobodiocima, napadali su ih iznenada i nestajali u mraku. Lodge je to objašnjavao teorijom o rasama: „Kao i ostali orijentalci, našu blagost su protumačili kao slabost“.

Posle izbora 1900, kada je McKinley porazio anti-imperijalistu Bryana, nova administracija je otvoreno primijenila novu taktiku za suzbijanje pobuna – spaljivanje sela, prekid snabdijevanja hranom i lijekovima, mučenje zarobljenika radi pribavljanja informacija i ubijanje osumnjičenih za saradnju sa pobunjenicima, uključujući žene i djecu. „To nije civilizovan način ratovanja“, objavljeno je u jednim filadelfijskim novinama, „ali ni ljudi s kojima ratujemo nisu civilizovani“. Ipak, ni necivilizovano ratovanje nije bilo dovoljno da se pobuna uguši. Kada je Roosevelt poslao generala Jakea Smitha da suzbije pobunu u nemirnoj provinciji Samar, Smith je svojim ljudima izdao naređenje da pobiju sve koji mogu da nose oružje – za generala je to bio svako stariji od deset godina.

Vijesti o pokoljima ubrzo su stigle do Sjedinjenih Država i izazvale zgražanje anti-imperijalista, ali javnost je najvećim dijelom ostala ravnodušna. „Ideja o prekomorskoj imperiji uhvatila je korijena u američkoj duši“, piše Kinzer. Kao što je primijetio jedan njujorški novinar početkom 1902, rat na Filipinima postao je nešto o čemu Amerikanci svakodnevno čitaju uz doručak, uz umjereno negodovanje zbog „zlostavljanja“ kao što je „mučenje vodom“ („Vrlo neprijatno!“).

***

U dolazećim decenijama američka imperija se širila u izmijenjenom obliku. Imperijalisti su se proglasili za internacionaliste. Direktna kontrola teritorija zamijenjena je platizmom u Južnoj Americi i Kini, na Karibima i Filipinima.

Takav obrazac neformalne imperije jasno je demonstriran na primjeru Filipina koji su nezavisnost stekli 1945, ali su ostali prijateljska teritorija za američke vojne baze i država čije vlade moraju biti naklonjene američkim poslovnim interesima. Mehanizmi indirektne američke kontrole čvrsto su uspostavljeni na obe hemisfere. Još 1931. godine, general Smedley Butler je u osvrtu na svoju dugu karijeru zaključio da je bio „gangster kapitalizma“ na tri kontinenta. Zaštita investicija u inostranstvu upakovana u retoriku američke izuzetnosti intenzivirana je nakon što su Sjedinjene Države postale najmoćnija zemlja na planeti poslije Drugog svjetskog rata.

Tokom hladnog rata i njegovog nastavka, rata protiv terorizma, kredo američke izuzetnosti je održavao dvostruke standarde u međunarodnim odnosima – spremnost da se primjenjuju politike koje se inače smatraju neprihvatljivim, nesposobnost da se zamisli kako bi Amerikanci reagovali kad bi se druge države ponašale onako kako se Amerika ponaša – ako bi, na primjer, Kinezi odlučili da organizuju pomorske manevre na Karibima. Manihejski moralizam je pružio opravdanje za beskrajno mešanje u poslove drugih zemalja, manje ili više otvoreno. Tek povremeno su se mogli čuti anti-imperijalistički glasovi koji pozivaju na pragmatičnu uzdržanost – glasovi ljudi kao što su Walter Lippmann, George Kennan, William Fulbright.

Kinzerova knjiga bilježi tragične posljedice američkog hibrisa u Americi i van nje. Anti-imperijalisti su opravdano strahovali od mogućih efekata na politički život u zemlji – od koncentracije nekontrolisane moći u izvršnoj grani vlasti i korozivnih efekata tajnosti na javnu debatu, do izolovanja procesa odlučivanja iza neprobojnih birokratskih hijerarhija. Intervencionistička spoljna politika je proizvodila katastrofalne posljedice i u inostranstvu, od pobune na Filipinima i rata u Vijetnamu do haosa posle „smjene režima“ u Iraku i Libiji.

Vraćajući se republikanskoj tradiciji, Kinzer zaključuje: „Države gube vrlinu kada uporno napadaju druge države… Taj gubitak vrline, kao što je Washington predvideo, koštao je Ameriku njenog blagostanja. Možemo ga obnoviti jedino ako jasnije razumijemo sopstvene nacionalne interese. Sjedinjene Države kasne sa promjenom kursa – ali još nije prekasno.“

Oporavak građanske vrline i jasnije definisanje nacionalnog interesa su neodložni zadaci, a jedini način da se to ostvari jeset obnavljanje debate o američkoj imperiji.

Jackson Lears, The New York Review of Books, 23.02.2017.