U danimama kada je jedna od udarnih vijesti rast švajcarskog franka, i kada su svi oni koji su uzeli kredite u toj valuti sve vrijeme na digitronu da vide kolika će im sad rata biti, ima i onih koji su uspjeli da na legalan način doskoče bankarima.
Evo ispovesti jednog građanina Srbije kome je to pošlo za rukom.
Tekst prenosimo u cjelosti:
I među kreditno sposobnim građanima Srbije postoje oni koji su više sposobni i oni koji su jedva sposobni. U koju grupu spadam shvatio sam kada mi je prispjela treća rata kredita. Bilo je to prije sedam godina, a nekoliko mjeseci prije toga, dilemu da li da uzimam kredit u eurima ili dinarima, presjekao sam vrlo jednostavno.
Morao sam to da uradim u dinarima, jer za njih nije tražen depozit, koji ionako nisam imao.
Jer, što bih uzimao kredit ako imam eure u slamarici. Jeste da je za dinare bila gotovo duplo veća kamata, ali dug na kreditnoj kartici koje mi je banka lukavo uvalila i time bacila u dužničko ropstvo, od nekih 150.000 dinara, dvije godine mi je tavorio. Nikako nisam uspijevao da smanjim minus, a samo sam otplaćivao kamatu na glavnicu. I to bi išlo unedogled da mi nije sinulo da pomoću kredita skinem omču oko vrata. Rata bi mi bila koliko i prethodna mjesečna kamata, a za tri godine bih se tako izvukao iz minusa.
Ubjeđivala me je bankarka da je bolje da se zadužim sa euro-klauzulom, ali sam ostao uporan da probam u dinarima. Uzeo sam zajam da vratim dug i da mi se nađe koja para u crnom fondu. Kad mi je isplaćena dinarska kreditna svota mogao sam da kupim oko 5.000 eura. Anulirao sam rupu na kreditnoj kartici i jošte kupio bele eure za crne dane.
Taj treći mjesec dinarska rata mi više nije bila ekvivalentna euro stotki već je bila oko 85 eura. Sve u svemu, pedantno sam bilježio koliko bi mi svakog narednog mjeseca dinarska rata bila u eurima i shvatio da sam sposobniji nego što sam mislio. Suma sumarum, da ne davim, banka mi je dala 5.000 eura, a vratio sam joj nešto malo više od 4.000. Prevedeno, od klizanja dinara, umjesto banke, ja sam imao koristi.
Davanjem kredita sa deviznom klauzulom banke su na našem tržištu imale ekstraprofit. Prodajući klijentima novac kao robu, zarada banaka svuda u svijetu trebalo bi da je iskazana u kamatama. Kod nas dodatnu i to veliku zaradu banke stiču na kursnim razlikama. Sve to zavijeno u lijepu i pomalo nerazumljivu formu, sa raznim liborima, euriborima, nominalnim, eskontnim i interkalarnim kamatama, pa troškovima održavanja kredita, tekućeg računa, provizijama na odobravanje i naknadama za uvjerenja iz kreditnog biroa i kupovinu mjenica…
Što komplikovanije, to bolje po banku, a lošije po klijente.
Baveći se takozvanom prostom matematikom, obrnutim redom, množeći iznose rata sa periodom otplate, upoređivao sam koeficijente ili prosto rečeno, koliko dinara uzmeš, a koliko vratiš. I tu sam shvatio da postoji rang-lista banaka, od onih koje ti za dinar traže 1,40 do onih koje hladnokrvno za dinar otimaju čitavih 1,80.
I koji sam recept upotrebio da im doskočim: Otvorio sam tekuće račune u tri banke i podigao dinarske gotovinske kredite sve do limita od pola plate, kupovao eure na ulici i davao ih bankama na oročenu štednju pa je i tu kanuo koji eurić. Čak sam u jednoj od tih banaka refinansirao sopstveni kredit, jer su uslovi postali povoljniji, u prevodu, smanjio ratu, a dobio i malo dinarskog keša.
Da nisam usamljeni jahač, o tom bingu sam pričao i prijateljima pa me je više njih slijedilo. I nisu se pokajali. Oteli smo tako bankama kursne razlike igrajući na procjenu empirijsko-zdravorazumskih saznanja da će dinar da kliza. Kada je sve to počelo, euro je vrijedio, sećam se oko 72 dinara, a danas oko 122.
Izvor: Novosti
