Evropski parlament se pozabavio zanimljivim pitanjem: koliko biste vi platili poreza na milion eura dobiti? Apple je 2014. na svaki milion platio – 50 eura. EP zato želi da koncerni barem javnosti objave svoje rezultate poslovanja…
Primjer da Apple zapravo plaća porez po stopi od 0,005% je u Evropskom parlamentu naveo zastupnik ljevice Fabio Di Masi i to nipošto nije jedini međunarodni koncern koji odlično zarađuje, a jedva da uopšte plaća porez. Starbucks, Amazon, Ikea, McDonald’s… Mnogo toga se otkrilo i u dokumentima iz Paname, tu je bio i Luxleaks što nije bilo nipošto ugodno otkriće niti za tamošnjeg bivšeg predsjednika vlade i ministra finansija – i sadašnjeg predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera. Ali konkretno se promijenilo malo toga.
Jer dok svi mi tek strpljivo čekamo da nam doleprša rješenje, međunarodni koncerni zapošljavaju prave vojske pravnika i poreskih stručnjaka koji će premještati novac po čitavom svijetu sve dok im ne ostane zbilja simboličan iznos koji moraju platiti nekoj državi – ko zna kojoj. Tu je i procjena potpredsjednika EK Valdisa Dombrowskog kako zemlje EU-a u tim – dobrim dijelom zasad legalnim malverzacijama – svake godine izgube između 50 i 70 milijardi eura!
“Zamislite što bismo sve mogli finansirati tim novcem! Bolje škole, bolja radna mjesta i ulagati u javne radove koji bi nas doveli u bolju budućnost”, upozorava njemačka eurozastupnica Sylvia Yvonne Kauflamm (SPD). Zastupnicima u Strasbourgu zapravo nije trebalo dugo objašnjavati: već u prvom čitanju je prihvaćen propis o obveznom objavljivanju dobiti i poreza koje plaćaju – i to za svaku pojedinu zemlju u kojoj djeluju!
Ta obveza se ne odnosi samo na direktan porez, nego su koncerni obvezni da objave i koliko ljudi zapošljavaju u pojedinim zemljama: “S objavljivanjem broja zaposlenih onda svako može vidjeti u kojoj zemlji su koncerni prijavljeni, gdje oni imaju tek kompaniju koja se svodi na poštanski sandučić i u kojoj zemlji onda knjiže svoj dobitak”, objašnjava za postaju ARD austrijska socijaldemokratska eurozastupnica Evelyn Regner.
Naravno da su odlično plaćeni lobisti međunarodnih korporacija pokrenuli baš sve poluge da spriječe takve “komuniste” u Evropskom parlamentu kojima smeta da oni tako lijepo zarađuju. Zapravo su imali donekle uspjeha u tome: ovaj propis o prijavljivanju zarade i poreza po pojedinoj zemlji djelovanja vrijedi samo za koncerne koji ostvaruju promet veći od 750 miliona eura godišnje – socijaldemokrate su tražili granicu od samo 40 miliona. Ipak, ako mislite da je tako onda ostala samo šačica koncerna koji će to morati da rade, varate se: ima više od 1.900 takvih kompanija, po prijedlogu socijaldemokrata bi ih bilo oko 20 hiljada.
No tu je i još jedno ograničenje za koje su se zdušno založili narodni i liberalni zastupnici u Evropskom parlamentu: uz obrazloženje da se tako štiti “tajnost poslovanja” eurozastupnik bavarskih hršćanskih demokrata Markus Faber se založio da koncerni ne moraju objaviti te podatke ako bi to štetilo njihovoj konkurentnosti. Tačnije, to neće morati učiniti ako se tako dogovore sa svojom vladom.
Eurozastupnicima lijevih i zelenih stranaka to ograničenje je i previše mutno, tako da su tražili da se to izuzeće onda mora vremenski ograničiti – ali u EP-u se nije našla većina za njihov predlog. Jedina utjeha može biti što će biti objavljeno i koji su to koncerni – a onda je i na njima i na tim državama da objašnjavaju, zašto to čine.
Možda bi se moglo reći da je i ovakva smjernica Evropskog parlamenta zapravo “tigar od papira”: ono naravno da ne može ograničiti temeljno načelo Evropske unije o slobodnom protoku roba, usluga i kapitala – drugim riječima i države gdje će koncerni smještati sjedišta i plaćati “porez”. Ali nije baš posve tako: ako i vi kao potrošač vidite da neki koncern u vašoj zemlji zarađuje milione, a ne plaća ni centa poreza i ne zapošljava čak ni čistačicu, lako se može dogoditi da radije kupite proizvod konkurentnog koncerna koji ipak nešto plaća za škole u koje idu vaša djeca, ulicu po kojoj se vozite ili bolnicu u koju ćete možda morati ići.
Zato borba međunarodnih koncerna protiv ovog propisa ne prestaje: formalno, po njemu trebaju prilagoditi svoje propise svi nacionalni parlamenti i to bi zapravo moglo biti obavljeno već do kraja ove godine. Ali već je tu pitanje šta će misliti zastupnici zemalja gdje takvi koncerni (iz dobrih razloga) rado smještaju svoja sjedišta poput Irske, Luksemburga ili Malte.
Utoliko su se iz nekih članica već čule kritike protiv Evropske komisije što je uopšte dopustila Evropskom parlamentu da raspravlja i suodlučuje o takvim temama i gdje bi onda na koncu bila dovoljna većina u Evropskom vijeću da to pravilo stupi na snagu. Po njihovom mišljenju, tu se radi o pitanjima poreza što bi onda značilo da sve članice Evropske unije moraju jednoglasno prihvatiti novinu i tu Evropski parlament onda niko ništa ne pita. To je onda u pravilu povezano i s pregovorima o “usuglašavanju stavova” u kojima nisu predviđeni rokovi – drugim riječima, to može potrajati vječno…
To ipak nije baš potpuno tačno: ova inicijativa Evropskog parlamenta ne sadrži stope poreza, ko bi ga trebao ubirati niti određuje kako i gdje bi taj porez trebalo da se troši. EP jedino traži transparentnost i poštenu informaciju, gdje se to tačno zarađuje i gdje se plaća porez. Ali očigledno je mnogima i to previše neugodno…
Izvor: DW
