Dok pandemija korona virusa zahtijeva veću državnu intervenciju, ekonomije u razvoju suočene su sa teškim izborima da utvrde da li će povećana uloga vlade imati pozitivne ili negativne dugoročne posljedice.

Posljednji Izvještaj o tranziciji Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) kaže da 45 posto ljudi u postkomunističkim ekonomijama EBRD-a sada favorizuje viši nivo državnog vlasništva.

Građani takođe sve više očekuju da će država moći da smanji zdravstvene i ekonomske rizike sa kojima se suočavaju.

Pokazalo se da su prošle epidemije ostavile veliku štetu u smislu povjerenja ljudi u ekonomske i političke institucije koje podupiru demokratiju i tržišnu ekonomiju.

Novi izvještaj pokazuje da pojedinci koji dostignu punoljetstvo tokom velike recesije imaju pozitivnije stavove o javnom vlasništvu i preraspodjeli dohotka.

U svom predgovoru publikaciji pod nazivom “Država uzvraća udarac”, glavna ekonomistkinja EBRD-a Beata Javorcik kaže da sposobnost ekonomija u razvoju da donose uspješne politike u kontekstu sve većeg državnog uticaja, presudno zavisi od kvaliteta institucija i javnog upravljanja.

„Ekonomije regiona EBRD-a nalaze se na raskrsnici, a odluke o politikama i institucijama koje su sada preduzete potencijalno određuju njihove pravce kretanja u decenijama koje su pred njima. Trenutni period krize i preokreta koje je pokrenula globalna pandemija predstavlja dragocjenu priliku da se postave temelji za bogatiju, pravedniju i zeleniju budućnost “, kaže Javorcik.

Slabe institucije omogućile bi „gramzivoj“ državnoj ruci da resurse namijenjene ljudima u nevolji izvuče, zaposli prijatelje i porodicu i dozvoli da se državne banke iskoriste u političke svrhe.

Firme koje nijesu mogle profitabilno poslovati u ekonomiji zasnovanoj na niskim emisijama štetnih gasova mogu se održati u životu kao „zombi kompanije“, a firme koje su nacionalizovane tokom pandemije moguće je da nikada neće biti privatizovane.

S druge strane, dobro upravljanje bi omogućilo „brižnoj“ ruci države da vodi ekonomije kroz tranziciju ka zelenoj ekonomiji, transparentno pružajući suštinsku podršku i usvajajući politike koje su okrenute budućnosti.

Javorcik primećuje da su privatizacija, deregulacija i mjere za smanjenje miješanja države u ekonomiju, bile dominantan trend nakon sloma komunizma krajem 1980-ih.

EBRD je u to vrijeme stvorena upravo da bi promovisala nesmetan prelaz na tržišne ekonomije vođene privatnim sektorom.

Od tada, međutim, globalna finansijska kriza 2008-09. i kasnija recesija pokazale su da same tržišne snage neće uvijek pružiti socijalno optimalne ishode i vladina intervencija je potrebna za borbu protiv klimatskih promjena i za suočavanje sa sve većim izazovom ekonomske nejednakosti.
EBRD kombinuje svoja ulaganja u 38 ekonomija u razvoju sa podrškom reformi politike koja njeguje dobro upravljanje, ekonomsko uključivanje i održivi razvoj.

U novom izvještaju se napominje da državna preduzeća i dalje igraju važnu ulogu u regionima EBRD-a, pružajući gotovo polovinu cjelokupnog zaposlenja u javnom sektoru. Kaže da mogu biti stabilizujuća sila za ekonomije, pružajući zaposlenje tokom pada i u regionima koji su u nepovoljnom položaju.

Međutim, vlade nijesu naročito efikasne u upravljanju državnim preduzećima, koja će vjerovatno biti manje inovativna od preduzeća iz privatnog sektora.

Državne banke su dobile na značaju u regionima EBRD-a od sredine 2000-ih i one postaju glavni konkurenti privatnom sektoru, jer mnoge od njih imaju manje stroge standarde kreditiranja, niže neto marže kamatnih stopa i veću toleranciju na nekvalitetne kredite.

Spremnost državnih banaka da preuzmu rizike može pomoći da se ublaži uticaj ekonomskih šokova. S druge strane, firme koje se zadužuju u državnom finansijskom sektoru imaju tendenciju da budu manje inovativne i pokazuju slabiji rast produktivnosti.

Ovo je djelimično odraz činjenice da su državne banke možda podložnije političkom miješanju u njihove odluke o pozajmljivanju i tako kanališu finansije od, a ne ka produktivnijim firmama.
Izvještaj takođe kaže da ekonomije EBRD-a zaostaju u sprovođenju politika koje pomažu u smanjenju emisije štetnih gasova, nakon Pariškog sporazuma iz 2015. godine.

Kratkoročno, regioni EBRD-a moraju u planove oporavka ugraditi tranziciju ka zelenoj ekonomiji nakon Covid-19. Srednjoročno gledano, država mora da se pozabavi neuspjehom na tržištu i politikama koje ometaju tranziciju ka zelenoj ekonomiji, sa naglaskom na efikasne strategije cijena uglja.

Dugoročno gledano, država će morati da potpomogne „kreativno uništavanje“ koje će tranzicija na nisku emisiju ugljenika neizbježno pokrenuti. To će uključivati podršku radnicima i zajednicama koje će patiti od ekonomske transformacije.