Američke predsjedničke izbore Bliski istok očekuje podijeljen. Za razliku od običnih ljudi koji žive po ratnim zonama Sirije, Jemena i Libije ili u nestabilnim društvima Iraka i Libana – kojima ništa ne znači da li će u Bijelu kuću Donald Tramp ili Džo Bajden, liderima regiona je vrijeme do 3. novembra ispunjeno strepnjom.
Vladajuće elite Izraela i konzervativnih monarhija Zaliva priželjkuju da na vlasti u Vašingtonu ostane republikanac koji izlaskom iz nuklearnog sporazuma s Iranom i politikom „maksimalnog pritiska” pokušava da izoluje Teheran.
Tramp se hvali da je učinak bliskoistočne politike njegove administracije veći od svega što su njegovi prethodnici učinili. Pomogao je da Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein – zemlje koje nikada nisu bile u ratu s Izraelom – uspostave diplomatske odnose s jevrejskom državom.
Lansirao je „posao vijeka”, mirovni plan ponuđen Izraelcima i Palestincima, skrojen isključivo u interesu izraelske desnice. Posle serije poklona premijeru Benjaminu Netanijahuu – priznanja suvereniteta nad Jerusalimom i okupiranim sirijskim Golanom, bez davanja ikakvih ustupaka Palestincima – nije neobično to što su mu u Izraelu veoma naklonjeni.
Zahvalnost Tel Aviva, Rijada ili Abu Dabija propraćena je obazrivim sumnjama u nekim arapskim prestonicama i otvorenim gnevom u Ramali, gdje je locirana vlast palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa, koji Trampovu politiku doživljava kao zavjeru da se palestinsko pitanje skine s dnevnog reda, a Palestinci izoluju u svom decenijskom beznađu.
U Amanu su zabrinuti da bi najavljena izraelska aneksija trećine okupirane Zapadne obale, potez koji Tramp ohrabruje, mogla da donese novu nestabilnost u regionu. U Bagdadu strahuju da bi nastavak povlačenja američkih vojnika iz Iraka izazvao haos koji pogoduje radikalnim islamistima.
Na svim tim frontovima pobjeda kandidata demokrata nagovestila bi promjene, a najveća bi mogla da bude u odnosima prema Iranu.
Bajden je dao do znanja da bi da poravna štete načinjene jednostranim napuštanjem dogovora s Iranom, koji najveći dio svijeta smatra krunskim doprinosom stabilnosti regiona, i da bi da se vrati diplomatiji. To bi mu omogućilo i ublažavanje odnosa sa saveznicima iz EU, koji su za spasavanje nuklearnog sporazuma.
Bajden smatra da je Tramp zavođenjem novih sankcija Iranu više izolovao Ameriku nego režim ajatolaha i da je doprinio jačanju tvrdog konzervativnog krila u Teheranu, koje iz rasta tenzija u odnosima sa SAD izvlači poene za sebe. To potvrđuje i ocjena predsjednika iranskog parlamenta Mohamada Baker Kalibafa da nije bitno ko će pobijediti u novembru, pošto je „američka mržnja (prema iranskom režimu) duboko ukorijenjena i u osnovi neće biti zaokreta američke politike”.
Izvjesno je, međutim, da bi povratak SAD nuklearnom sporazumu i ukidanje sankcija ublažili ovakve tvrde stavove, pa bi, po posljednjim istraživanjima, većina Iranaca voljela da se Bajden useli u Bijelu kuću. Tome se nadaju i ekonomski eksperti, očekujući da bi iranski izvoz nafte mogao da dostigne dva miliona barela dnevno, što bi oporavilo privredu.
Zaokret bi bio praćen zahtjevom da izraelska desnica odustane od aneksije ili nastavka kolonizacije okupiranih teritorija, ali bi podržao normalizaciju odnosa Izraela i onih Arapa koji u tome prepoznaju sopstvene interese.
Eksperti procjenjuju da bi se Bajden više posvetio pitanju palestinskih prava kako bi se oživio zamrznuti mirovni proces, naravno – u bliskim konsultacijama s Izraelom.
Bajden u Bijeloj kući svakako ne bi bio dobrodošao rasplet saudijskom prestolonasljedniku Muhamedu bin Salmanu, koji zbog represije u svojoj zemlji i sumnji da je naručilac ubistva novinara Džamala Hašogija predstavlja balast američkom liberalnom establišmentu. U okvire Bajdenovog „preispitivanja” odnosa s Rijadom spadaju i pozivi Kongresa SAD da se obustavi američka pomoć saudijskom vojnom angažovanju u Jemenu.
Svi lideri regiona čiji se odnosi s Trampovom administracijom opisuju kao srdačni imaju razloga za brigu ako pobijedi Bajden. „Od Egipta, možda Turske, definitivno Saudijske Arabije i Emirata”, kaže Kirsten Fontenrouz, bivši direktor za poslove Zaliva u Trampovom Savjetu za nacionalnu bezbednost. „Bajdenova administracija pokušala bi da ograniči njihove narudžbine naoružanja i svakako bi bilo manje zvaničnih posjeta”.
Spoljna politika rijetko odlučuje američke izbore. Džordž Buš Stariji dobio je hladni rat, ali je izgubio Bijelu kuću. Ali, krize poput bliskoistočnih i osjećaj da su SAD nemoćne da ih riješe mogu da odrede gubitnika. Pitajte Džimija Kartera.
Izvor: Politika.rs
